​

Enes Škrgo:  Na sajmu knjige u Leipzigu u aprilu 2024. godine predstavljena je knjiga i na poslijetku bilo je nekoliko pitanja iz publike. Jedan bračni par, Nijemci, koji očito vole putovati po Balkanu, pitali su Ivana Lovrenovića, kako da slijede trag kojima je Ivan Lovrenović sa Josipom Lovrenovićom putovao po Bosni, slijedeći drugi jedan trag, putopisca Ivana Frane Jukića. Ivan Lovrenović je odgovorio: „Siđite s glavnog puta, skrenite s asfalta, otiđite, pođite sporednim putem i sve će vam se samo otvoriti i kazati kuda dalje da putujete“.

Ovu je knjigu objavila izdavačka kuća Synopsis Zagreb-Sarajevo u suizdavaštvu sa GS Tvornicom mašina Travnik. Osoba  koja je odgovorna u ime izdavača je gospođa Snježana Köpruner. Ova knjiga ima svoj drugi i novi život, objavljena je u prevodu na njemački jezik,  prevela je Anne-Katrin Godec, pod nazvom Ikavische Erdkunde.

Kako je došlo do knjige? Prvo do Ikavskog zemljopisa, a onda i prevoda.  Ivan Frano Jukić, kako nam kaže autor Ivan Lovrenović u predgovoru ove knjige, prvi je pojedinac u Bosni i Hercegovini koji se zanima za tu zemlju u smislu, ne samo književnome, ne samo političkome, već po raznim drugim aspektima, on je prva osoba koja poduzima ozbiljno putovanje po zemlji, kako bi upoznao tu zemlju putujući, jer drugačije se zemlja, niti njeni ljudi, ne mogu upoznati.

Ivan Frano Jukić objavio je pet knjiga putopisa. I zbog toga je on, povijesna ličnost, za kulturu Bosne i Hercegovine jako važan. Ja mislim da je to jedna od najvažnijih ličnosti u životu Ivana Lovrenovića, koji je bio fasciniran njime od početka svog književnog rada. I onda je imao jedan naum da slijedi to putovanje fra Ivana Frane Jukića, ali je onda, kako nam kaže autor o ovom predgovoru, prošlo mnogo vremena, i taj se naum nije baš u cijelosti ostvario. Odlučio je da reducira tih pet putopisa na njegov posljednji i da krene njegovim tragom. Naravno, nije išao striktno i strogo po tim itinerarima koje je fra Ivan Frano Jukić poduzimao,  zato što je on putovao jašući na konju, idući pješice, a u današnje moderno doba to ne bi bilo baš mnogo praktično, pa su onda Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović krenuli automobilom, krenuli su tim tragom, ali su malo izlazili izvan tih okvira i onda su sami, dakle, silazili sa tog glavnog puta fra Ivana Frane Jukića i krenuli su nekim sporednim stazama jer su ih zanimale neke druge stvari, koje ovoga franjevca u to vrijeme naravno nisu mogle interesovati.

Ono što je u ovoj knjizi važno, što je u stvari jako lijepo, a to je jedno putovanje koje je prethodilo onome pravome stvarnom, fizičkom putovanju. To je jedno, ja bih rekao, umno-duhovno putovanje koje je prvo Ivan Lovrenović poduzeo, evo, dozvolite da pročitam, da citiram šta je on rekao.

„S tim ciljem sastavljao sam detaljne itinerare svih Jukićevih putovanja, ispisivao toponime, žive i nestale, mjerio razdaljine i konake, provjeravao stanje i prohodnost Jukićevih putova, kapao nad kartama koje kakvih razmjera, što na papiru, što u novije doba na internetu. Slava mu on tako izdašno udovoljava staroj mojoj mapomaniji. Već i samo to bilo je živo i uzbudljivo putovanje.“

I bilo bi lijepo jednom, ako bi Ivan Lovrenović imao interesovanje, da nam napiše to unutarnje putovanje, dakle, da nije ni kročio iz Sarajeva, da nije krenuo tim fra Ivana Frane Jukića tragom, nego je zapravo putovao duhovno i umno. To bi bilo isto, ja mislim, vrlo lijepo da čujemo nešto o toj vrstu putovanja. I onda, kako kaže Ivan Lovrenović, osam dana, a 173 godine poslije Jukića, na 2. lipnja 1845. kada on kreće, „mi krenuli u nedjelju 10. lipnja 2018. iz Sarajeva i ostali na putu šest dana“. Putovanje je počelo, a gdje bi drugo moglo početi kad se putuje po BiH, nego u travničkom kraju, naravno.

Putovanje je počelo u jednom starom groblju, koji se zove Gradac, u okolini Travnika, nastavljeno je dalje opet u susjedstvu, tamo gdje je taj čuveni memorijal Bogdana Bogdanovića, spomenik na Smrikama, i išlo je se dalje. Vozilo se, putovalo se, vozilo, nije tu bilo baš ni bezopasnih stvari, bilo je tu pogibeljnih momenta, kada je stvarno bio, moglo bi se reći, život u opasnosti. A tu, ja mislim, najteži dio tog putovanja je bio jedan krajolik, jedan predio koji se zove Mračaj. Mislim da mu ime sve govori, da su tamo bili dobro zaglavili, nekako se izvukli i opet putovanje nastavili dalje. A to je ono što zanima ovaj festival i što je zapravo  kontekst ovoga festivala. Došli su do jedne tačke, gdje je Ivan Lovrenović ovako kaže, došli su do Kupreškog polja.

„Eh, ta polja, krška. Nisam jedan put pokušao opisati njihovu mitopoetičnost, njihovu moć zatravljivanja još od svoje prve knjige. Uspio nisam nijedanput. I neću prejaka je. Mogu joj se samo prepustiti. Više od toga niti treba niti se može“.

Putovanje je išlo kako je išlo. Završilo je se tamo na svome kraju, a to se mjesto zove Sebešić.  Njega završava na tome mjestu i završava se tim poglavljem, koji u sebi nosi naziv „Sebešić, aj Sebešić“.

Ko živi u Bosni i Hercegovini ovo vrijeme nakon završetka rata 1995. godine, mislim da će odmah prepoznati taj veznik „aj“. Mislim da ga Ivan Lovrenović preuzima iz jedne pjesme  Josipa Mlakića, pisca iz Gornjeg Vakufa - Uskoplja, pjesme koja je ovdje citirana, i u njemu je sadržana sva tragedija, sva nemoć, sva oporost, sva nemuštost društva u Bosni i Hercegovini.

Ne samo društva, nego i prirode. Šta se to čini s prirodom u BiH, danas? To je isto jedna tema o kojoj možemo da govorimo unutar festivala Krasopisa. Zašto Ikavski zemljopis? To ćemo čuti nešto poslije od drugih sudionika, od autora, a evo, mislim da za neku vrstu uvoda u cijelu ovo priču o Ikavskom zemljopisu je dovoljno.

​

Strast etimologiziranja

​

Anne-Kathrin Godec: Kako je Enes lijepo rekao, osim fizičkog putovanja i unutrašnjeg putovanja, moglo bi se reći da je, inače je Ivan Lovrenović poznat, da putuje i po značenjima riječi, da jako dobro sluša kako se nešto zove, da etimološki, recimo, putuje na svakom koraku. Šta Vas toliko vuče da osim svih drugih dimenzija slijedite i šta je to što mi tu možemo saznat posebno, što se ne može naći na drugim razinama? 

​

Ivan Lovrenović: Hvala Vam što mogu pred Vama govoriti neke stvari koje inače nemam kome govoriti, osim napisati. Pa, draga Anne, teško mi je ovako ad hoc objasniti, naći odgovor na ovo pitanje. Fascinacija jezikom je, onako kako ja osjećam, stara koliko sam ja sam star. Od kad znam za sebe jezik mi je bio nešto što me najviše fasciniralo, najviše prikivalo pažnju.

Zašto je to tako, ne znam. Možda je to jednostavno neko osjetilo uha ili ne znam šta, ali sam siguran da ja to dugujem ogromnim dijelom jezičnom ambijentu u kojem sam odrastao. I pri tome mislim baš na mikroambijent. Dakle, kuća u kojoj sam odrastao, ljudi s kojima sam odrastao, moj djed, moja baka i malo šire okruženje. Ja imam običaj reći da je ambijent u kojem sam ja odrastao i ljudi s kojima sam ja odrastao, da su oni jezično, po navikama, po stilu kojim su doživljavali svijet i odnosili se prema svijetu, bili ljudi srednjeg vijeka.

Ali kad to kažem, molim vas da razumijete dobro da ja ne mislim ništa loše o srednjem vijeku, dapače. Mislim da je srednji vijek imao izrazitu, jednu veliku dimenziju duhovnosti o kojoj mi danas vrlo malo znamo. Ali na stranu to, ja govorim o jeziku, kakav su ovi moji ljudi koje ja sad vama spominjem govorili, o jeziku koji je bio kristaliziran kroz stoljeća i još u njihovom vremenu, dakle i u mom vremenu tog ranog odrastanja, bio takav zatečen na onoj razini i uglavnom u onim strukturama jezičnim koje se nisu bitno promijenile bez obzira što se tu radilo već o polovici 20. stoljeća.

Kad ja to ovako ispričam, to može izgledati kao neki retroizam, kao neki konzervativizam i neka je sve to u redu, nemam ništa protiv, ali to nije uopće relevantno. Relevantna je, barem u mom doživljaju tog jezika, relevantna je njegova moć. Taj jezik je bio moćan u mnogim važnim aspektima. Bio je moćan zato što je savršeno, precizno izgovarao, izricao svoj svijet. I svoj svijet vanjski i svoj svjetonazor. Drugo, taj jezik je imao izrazitu muzičku, melodijsku dimenziju. Način na koji su ti ljudi prakticirali jezik u smislu dikcije, intonacije, vođenja rečenice, vođenja priče, to je naprosto jedan savršeni, spontani performans jezični koji ja nikad kasnije nisam čuo. Jedini koji se približio toj moći jezične artikulacije bio je veliki nenadmašni glumac Pero Kvrgić. Ako je neko slušao njegove stilske vježbe, zna o čemu govorim.

Dakle, na kraju krajeva neću vam ništa puno reći, ali samo deskriptivno pokušavam da vam objasnim otkud intenzitet te fascinacije jezikom. A onda uz to dolazi, naravno, i ova strast etimologiziranja. I tu moram odmah reći da je etimologiziranje kada ga prakticiraju autodidakti. Ljudi koji nisu vrlo jako stručno osposobljeni za taje posao, gotovo redovito vodi u krivom pravcu. Sve ove naše pučke etimologije, one su naravno uvijek krive, one znaju ukriti u sebi kreacije i tako dalje, ali u smislu egzaktnosti one su mahom pogrešne. I hoće nešto sasvim drugo. Naravno, ja sam i studirao tu materiju, tako da nisam bio baš nekakav etimolog sa ulice, ali znam da sam uvijek imao ugrađen jaki oprez pri bilo kakvom pokušaju  da stvar etimološki tumačim.

Uvijek sam se više bojao i više bio oprezan nego što sam uspijevao to napraviti. Ali ta strast je ostala i to se u ovoj knjizi dobro vidi, pogotovo u ovom jezičnom supstratu, starom, naslijeđenom, koji je ponekad teško naći u rječnicima, nekad i nemoguće. Imamo mi dobrih rječnika, pa imamo i etimološke rječnike, ali recimo ima neke stvari koje nećete naći nigdje.  A u pučkom jeziku i na terenu, u toponimima, lokalitetima, nalazite te izraze. E, to je mene uvijek jako okupiralo. Evo, da ja sad prekinem. 

Između jezika i krajolika

​

Ivo Lučić: Zamolio bih Ivana da pročita onaj dio gdje se pojavljuje toponim „strt“.

​

Ivan Lovrenović: Nije „strt“ nego „srt“. Ja sam se s njim susreo prvi put davno, davno, obilazeći stari bosanski grad Prusac. Još tada me zainteresirao taj pojam, šta to znači? Teško sam otkrivao to značenje, ali je očigledno bilo da se tiče nekog elementa konfiguracije u prostoru, nekog elementa reljefnoga.

Na ovom putovanju, Josip i ja smo se susreli  s tim izrazom, s tim toponimom, i na jednom drugom mjestu. To vam je jedno čarobno mjesto koje se zove Ravanjsko polje. To je jedan od segmenata Kupreškoga kompleksa poljskoga, blizu mjestu koje se zove Zvirnjača. I tu u polju ima jedno malo, gotovo neprimjetno uzvišenje koje pučani zovu Srt. A mi smo ga tražili zbog stećaka koji na njemu stoje, što sam našao, naravno, u literaturi.

I sad, to o srtu...  Tako nam je domaćin jedan rekao kad smo mi pitali gdje bi mogli biti ti mramorovi, stećci. Pa kaže, eto vam ih tu, na 'nom Srtu. Tu je meni zazvonila ta riječ.

 I kaže autor ovako: Uhvaćena je u uhu odmah kao kakav važan plijen. To je tek drugi put u životu da je čujem izgovorenu. Prvi put bilo je prije pola stoljeća“, to je ovo u Pruscu, „i evo sad“. Tražeći u međuvremenu objašnjenja, kopao sam i po rječnicima i tako dalje. U to doba još nije bilo onih rječnika koji su se kasnije mogli naći. A onda napokon sam našao u Škaljića.  Abdulaš Škaljić, to vam je bosanski leksikograf, jedan potpuno genijalan tip, koji je negdje 60-ih godina objavio prvi i koliko znam do danas zapravo jedini cjelovit rječnik turcizama.

Škaljić kaže, srt je hrbat. Onaj dio leđa u lisice što završava repom. Orepina. Isto onda tako kaže i Vuk Karadžić i drugi neki i tako dalje. Šta se tu spaja? Tu se spaja pojam koji označava nešto iz živog, životinjskog svijeta. Zamislite tu liniju lisičije kičme koja završava repom. Taj rep koji se nastavlja dalje, onda je to transferirano u narodnom imaginariju. Transferirano u prirodu, u prirodni ambijent, u krajolik, u taj mali reljef koji samo obično oko domaćina koji tu živi generacijama može zapaziti jer je on plitak i povezati ga sa konfiguracijom lisičije orepina. To su te jezične igre koje su nenadmašljive, koje su fantastične. Mislim da su one u korijenu svih ovih ozbiljnih terminologija koje nastaju sa ovakvim transferiranjem značenja iz jednog predmeta u drugi i tako dalje.

​

Ivo Lučić: Evo, vidjeli smo primjer kako jezično obrazovan i vrlo zainteresiran čovjek  izgrađuje krajolik kroz riječi. I naravno kultivira one vrlo rijetke riječi koje je čuo u svom životu. Ovo je drugi put da je Ivan Lovrenović u svom životu čuo tu riječ i ona ga je prožela duboko, a nama pokazala kako se svijet gradi iz jedne riječi. Nisam obrazovan lingvistički da bih mogao to komentirati, nego bih želio naglasiti koliko je važno da čovjek s takvim nadahnućem i takvim okom uvidi koliko je jedna naizgled minorna pojava u prostoru važna da se na njoj izgradi i posadi nešto što je sveto toj zajednici i što više nije zapećak koji ne igra nikakvu ulogu.

Imamo ono što u geografiji ili geomorfologiji do sada nije zapaženo, a zajednici je važno mjesto, uzvisina na koju je stavila riznicu narodne kulture, općeg dobra i zajedničkog života.  Ova knjiga je za mene potresno važna, ne samo zbog svih tih književnih i kulturno-povijesnih razloga u kojima Ivan ispliće sliku jednog kraja, nego i zbog činjenice da se radi o krškim poljima, o slijedu krških polja u južnoj Bosni, odnosno jugozapadnoj Bosni, koja imaju svjetsku važnost. Ona kreću s Kupreškim pa se nastavljaju na Duvanjsko polje, pa Glamočko, Livanjsko polje… a njihovi tokovi se nastavljaju izvorima rijeke Cetine u Hrvatskoj. Ta krška polja su među najznačajnijim krškim poljima u svijetu. Krška polja su u nizu gradbenih dijelova nekog krškog krajolika najsloženija pojava, i u pogledu morfologije, i u pogledu biljnog i životinjskog svijeta. Na nekima od njih imate vegetacijske zajednice koje su privučene sa sjevera i sa juga i tu koegzistiraju. Imate bilje koje je istodobno sklono suhim krajevima, koje može izdržati suše, i hidrofilne vrste, koje vole vlagu. Važnosti tih zajednica nije dovoljno prezentirana i ostaje dobrim dijelom neistražena a još više nepoznata u široj javnosti. Ali, i pored toga, dakle, i u kulturno-povijesnom smislu, ova polja su središta života. Dok još karstologija, znanost o kršu, nije bila dovoljno konstituirana kao zasebna disciplina, ovdje su se događala važna istraživanja. Kada su geolozi iz Austro-Ugarske, iz Beča, došli napraviti geološku prospekciju Bosne i Hercegovine, godinu dana nakon što je Bosna postala dio Austro-Ugaske, trojica njih su se podijelila po Bosni i Hercegovini. Jedan je krenuo, Edmund Mojsisovics, krenuo je od Jajaca prema jugu zajedno sa Gjurom Pilarom. Vidjeli su Kupreško polje, pa Duvanjsko, pa Glamočko, pa Livanjsko, pa su pitali domaće ljude kako se to zove? Seljaci im rekli, to je polje. U knjigama nisu evidentirana, niti u krškoj literaturi. I tako je naziv polje ušao u literaturu i kasnije postao termin technicus za taj dio reljefa. Nigdje u svijetu ne morate prevoditi tu domaću riječ koja je nastala po narodnim nazivu za tu kršku pojavu i vjerojatno domaći jezik ni u čem tako nije afirmiran u svijetu kao u znanosti o kršu. Slična su polja i s druge, istočne strane Neretve, i ovo područje je jedno od najvažnijih za istraživanje krških polja, ali ih ima još vrlo važnih i lijepih na cijelom Dinarskom kršu. Međutim, ako potražite u općoj literaturi, vrlo teško ćete naći da je pisano o tome i sasvim je nepoznato. I zbog toga je još važnija ova knjiga, koju ne piše autor iz geoznanstvene struke, nego iz struke poznavanja kulture, jezika i kulturne povijesti zemlje u kojoj živi. Iskoristio bi priliku da pitam Ivana u kojoj se mjeri on sam mogao nasloniti na stručnu literaturu, geoznanstvene provinijencije, jer koliko sam mogao vidjeti u referencama, to su uglavnom historijski i književno-povijesni radovi. Dakle, u kojoj mjeri Vam je mogla pomoći ona znanost koja nas zapravo u velikoj mjeri večeras okuplja ovdje, znanost o kršu? 

 

Ivan Lovrenović: Najkraće i najpoštenije rečeno u tom pogledu, ja sam nepismen. Odnosno potpuni analfabet. Zanoseći se prizorima krškog pejsaža, prije svega prizorima krških polja još u djetinjstvu stjecajem okolnosti, opet ovih familijarnih nekih, ja nisam imao pojma o tome ni šta je krš ni da to postoji. Nisam se bavio literaturom te vrste, naravno, jer me je školovanje uputilo u sasvim drugi neki smjer. I kasnije moj izbor nije bio to. Bila je to u najširem smislu literatura. Tako da je moj kontakt sa čudom krša realiziran upravo u prizoru polja. Došao je potpuno spontano, iz nekog sasvim drugog nadahnuća. Ne znanstvenog, ne kognitivnog, nego tako naprosto kao čudo, čudo koje oči gledaju i pokušavaju da ga usvoje,  da postoji dio vlastitog nekog imaginarija. Jer je naprosto neodoljivo. E sad, kako je neodoljivo? To nije opisivo. Ja se ne bi upuštao u to čak ni na papiru. Ako moram, sad ovako improvizirano, sve što bih mogao u tom pogledu reći, to je da ko ima za to zanimanja, neka to iskusi. Kada se pred vama prostre odozgor sa Kupreških vrata, Kupreško polje, ili kada gledate taj ocean od Livanjskog polja, ili opet sasvim drugačije, a susjedno Glamočko koje je  u odnosu na Livanjsko, da tako kažem, džepno polje, malo, pogotovo onaj njegov donji kraj...  I da ne nabrajam dalje, to što se zove krš, kao fenomen prirodni, i to što Ivo Lučić zna sve što se može znati, to je istovremeno i fenomen koji se osjetljivome oku nameće kao nešto što je u prirodi doista izuzetno.

Nagledalo se oko raznih situacija, raznih pejsaža, raznih čuda, ali u ovom oku, mom, nijedno nije proizvodilo takve senzacije kao prizor krških polja. O čemu se tu radi? Ja to ne znam.  Odnosno, nisam nikad ni pokušavao da do kraja sebi posvijestim i objasnim. Je li to, je li se to tiče same konfiguracije, te igre površina, boja, odnosa kada se recimo planina ruši gotovo okomito, a onda na tom dnu počinje na samom tom spoju, koju možeš olovkom nacrtati, počinje ravnica tog polja sa nekim vodenim tokovima, promjena boja koje se tu onda očituju, promjena u sezonskim situacijama, krško polje u ljeto i krško polje u zimu, to su naravno dva nespojiva prizora.

 Da ja sad vas ne zamaram s tim svojim fascinacijama, ja samo hoću da ustvrdim kategorično i neopozivo da prizor krškog polja ima svoju metafiziku. To naravno nije njegova metafizika nego naša, ali one se tu zapravo dialogiziraju. Mi se jako dobro razumijemo. Ne razumijemo se na verbalnoj razini, možda čak i na spoznajnoj, ali na nekoj afektivnoj, emocionalnoj razini  savršeno razgovaramo, savršeno se razumijemo. I taj razgovor je silno uzbudljiv, silno snažan. Evo i sad dok to pričam, on je snažan, a kamoli kad se čovjek nađe u tom ambijentu.

​

Smrike i Bogdan Bogdanović

​

Anne-Kathrin Godec: Hvala, to je već jako lijepi opis onoga što mi još manje možemo stvoriti u rečenicama. Mi smo sad malo govorili o jezičnoj razini, u geografskoj razini i o razini iskustva. Meni je bio jedan pogled jako dojmljiv u knjizi, gdje se u biti jako dobro spaja krajolik, svjetska povijest i osobna povijest s autorom. To su Smrike. Ivan Lovrenović se pred mnogo godina bavio izdavaštvom, a jedan od njegovih autora je bio upravo Bogdan Bogdanović, poznati arhitekt i umjetnik, autor spomenika na Smrikama. Ja bih rado da ispričate tu priču, prvo jer ste spomenuli u knjizi kako ste se upoznali i kako ste zadnji put vidjeli, to je osobna biografska stvar, ali onda širimo pogled na to što možemo vidjeti na tom brijegu, koga sam, inspirirana ovom knjigom, posjetila ovo proljeće.

​

Ivan Lovrenović: Sad ste vi, Anne-Kathrin, otvorili jednu temu za koju, kad bih ja htio da opslužim našu publiku kako treba, trebao pričati možda do jedan sat. Naravno nećemo do jedan sat pričati. Da, Bogdan Bogdanović, hvala Bogu, ne trebam nikome objašnjavati ko je i šta je.

Ja sam imao naprosto taj privilegij i tu sreću da radeći izdavački posao prije rata dođem sticajem okolnosti u kontakt sa Bogdanom Bogdanovićem. Mogao bih reći da smo se i sprijateljili, ali kad to kažem onda morate razumjeti da je to zavisilo isključivo samo od Bogdanovića, a ne od mene, jer on naprosto bio takav čovjek. Ja nemam tu veličinu komunikativnosti, srdačnosti kakvu je on imao i s njim nije bilo teško biti prijateljem, zahvaljujući njemu, no to na stranu u tim našim prvim razgovorima se rodila ideja. On je predložio da u obliku knjige iznese jedan od elemenata u klasičnoj arhitekturi, koji bi crtežom i tekstom, stranica crteža, stranica teksta, obradio u cijeloj jednoj knjizi. Malo ironično, ali malo i ozbiljno, asocirao je na klasičnu knjigu koja se zove Deset knjiga o arhitekturi, rimskog autora Vitruviusa. Pa on kaže da mi napravimo Deset knjiga o arhitekturi, misleći na Vitruviusa, naravno u Bogdanovićevoj kreaciji. U firmi u kojoj sam ja radio to smo dočekali kao dar s neba. On je zaista i prionuo na posao. Njegova prva knjiga, to se i sad može možda još naći – kasnije ću objasniti zašto možda – je tzv. knjiga kapitela: Bogdan Bogdanović, Knjiga kapitela. To je čudesna knjiga, ne mogu to sad objasniti i opisivati. Možda je neko imao u rukama. Kroz nastanak te knjige mi smo se povremeno nalazili, družili, razgovarali. A to je bilo upravo u predvečerje onog jugoslavenskog užasa. On je radio s nekom pojačanom frenzijom, s nekim vrlo intenzivnim kreativnim naponom. Čovjek bi bio sklon pomisliti da je to bila slutnja, da se to mora završiti što prije. To je moje čitanje. Knjigu je završio, mi smo knjigu objavili. Izašla je u januaru 1991. i nije stigla imati ni svoje prvo predstavljanje. Uskoro je došlo što je došlo.

Knjiga je završila u nekim depoima. Kasnije su ljudi koji tu knjigu nekako raznijeli, povremeno je plasirali u nekom broju primjeraka u neke opskurne dućane, jer to više nisu bile knjižare, u kojima ste mogli kupiti sve u rasponu, da prostite, od gaća do enciklopedije. Ja sam sam nailazio na takva mjesta pa kupovao sebi svake primjerke koje sam mogao, jer je koštao pet bosanskih maraka. To pričam da ujedno ilustriram i našu propast.

Kada smo Josip i ja poduzeli ovo putovanje za ovu knjigu, jedna od stvari koju sam neizostavno morao uključiti u taj naš itinerer bili su i te Smrike. To je jedan lokalitet, čaroban, u blizini Travnika, u mikroarealu koji se zove Slimena, na kojemu je Bogdanović još davno, negdje 70. godina, izgradio jedan od svojih, koliko desetak ili dvanaest, memoriala u cijeloj Jugoslaviji. I to je ovo što ste mogli vidjeti na slikama.

Stjecajem okolnosti, taj memorial Bogdanovića na Smrikama ostao je najmanje poznat od svih ostalih. Gotovo da kažem zaboravljen, tim više što je u međuvremenu u tom prostoru od 1993. godine nastao onaj strašni, grozni unutarnji rat, kako ga zovemo, hrvatsko-bošnjački, ali taj termin nije baš dobar povijesno, ali tako se zove. I upravo tu, negdje u tim prostorima je taj rat imao i svoje grozne trenutke. I sami ti spomenici Bogdanovićevi su bili kolateralna šteta, ti okršaja i tako dalje. Rezultat svega toga je bio da su poslije rata Smrike bile zapravo ništa. Ti su spomenici stajali, neki su bili isprevrtani, jer je to zemljište poljoprivredno, pa su se tu pojavljivali razni pretendenti na vlasništvo, na obradu i tako da, na obrađivanje, a do spomenika nije držalo nikog ništa. Promijenila se ideološka paradigma, i hrvatska i bošnjačka, bile su suprotstavljene, ali nijednoj ti spomenici nisu značili ništa, spomenici kojima se komemoriraju žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata.

E sad, ide druga priča, ali mi nemamo ovdje vremena za nju. Između gospođe Snježane Köpruner, koja je u tom kraju vlasnica važne velike tvornice i jedan potpuno nevjerojatan kulturni mecena, rodila se ideja da se te Smrike reafirmiraju. To je kolateralni efekat svih ovih interesa oko knjige. Jednom riječju, to se stopilo zapravo jedno u drugo i sada nama bi gospođa Köpruner mnogo više nego ja mogla pričati o aspektu reafirmiranja Smrika i posla na njihovom prezentiranju, oživljavanju itd. Ali u knjizi su Smrike, taj spomenik, morale naći mjesto, utoliko više što su u našoj imaginaciji Smrike na tom Brežuljku na Slimenima gotovo i vizualno sjajno korespondirale s dalekim lokalitetom ovoga gradića u drugoj strani travničkog polja gdje je prastaro groblje s drugom vrstom spomenika. Sve se to stopilo u jednu imaginativnu sliku. Šta da ja dalje govorim o Bogdanu Bogdanoviću, gotovo je nepristojno jer se zna ko je bio taj čovjek, zapravo nisam siguran ni da li se znali. Treba znati, naime, u nekoj zamišljenoj planetarnoj memoriji važnih kulturnih činjenica, ali u našoj domaćoj memoriji nisam siguran da Bogdan Bogdanović ima ono mjesto koje mu pripada, no to je sad već sasvim druga priča.

​

Respekt prema Camelini sativi

​

Anne-Kathrin Godec: Ja sam o ovoj knjizi pisala, vi znate da sam bila posebno dirnuta ne samo sadržajem i svim tim detaljima koje se pišu o svim tim mjestima, nego što je meni fascinantno u Vašima knjigama, a posebno u ovoj, ta neviđena pažljivost s kojom se približavati svakoj temi, a pogotovo predmetima, jel spomenik, jel crkva, jel staro mjesto, ruševina nekog srednjovjekovnog gradića, nema vezi šta je.

 Meni je možda najjače u ovoj knjizi, ako smijem tako reći, ta perspektiva. Vi ne dolazite kao stručnjak koji će sad nabrojiti ovo, ono, iz tog vremena, simo-tamo, nego ta znatiželja koja je zapravo respekt, taj respekt koji imate prema svim stvarima i predmetima, i ljudima naravno, ukoliko se radi o ljudima.

Moj osobni doživljaj ove knjige je to da je to šta mi zaista trebamo svi naučiti, jer vodi do toga, jer Vi pričate o raznim etničkim pojavama, o različitim građevinskim pojavama i sve, tu nema suđenja, tu ima samo prepričavanja pozadine, davanje velike slike i isto vremena, zaista taj respekt koji pružate objektu i to je nešto što u ovom kraju, ali možda čak i svugdje na svijetu nije uvijek broj jedan i znam da je to naravno rezultat vaše biografije, rezultat možda tih prvih dječjih dana, kad ste tamo šetali u tom krajoliku i naravno osobno, ali to mi je baš jako dojmljivo i bilo mi je važno da to još jednom zaokružim, ali možda da sad malo maknemo tu stranu komplimenta, nego da samo koji je to stav, odnosno kao stav kad se vi  približavate nekom grobnom spomeniku ili tako, kako vi zapravo krenete i razotkrite to za sebe što vidite ispred sebe i onda stvorite od toga tekst, sliku koja će onda završiti.

​

Ivan Lovrenović: Baš Vi znate teško pitati. Upotrijebili ste jednu, čini mi se, ključnu riječ, respekt. Koja vrsta respekta? Ja nisam vjernik. Prema ovome stvorenom svijetu, kako to teolozi kažu, ja doista imam puni respekt. Naravno, ne prema svim stvarima jednako. Najintenzivnije je prema stvarima koje me najviše zanimaju. Ali, u principu, prema stvorenom svijetu ja osjećam respekt. Na razne načine, ali jedan od najvažnijih je vrlo običan i jednostavan. Šta sam ja u odnosu na taj svijet? Zrno prašine. Danas jesi, sutra nisi. A taj svijet živi, s tobom i bez tebe. Ako je taj svijet još tvoj zavičajni svijet, ili malo širi zavičajni svijet, onda je taj respekt puno pojačan. I sad, da ja ne teoretiziram, mogu Vam to na par primjera jednostavno, plastično objasniti.

Josip i ja putujemo Kupreškim poljem. Naravno da smo se pripremili, ne idemo mi grlom u jagode. Znamo mi šta tražimo i zašto to tražimo. Putujemo Kupreškim poljem, pukla je ona cesta, i sad, putnik kojega to ne zanima mnogo, nego čiji je glavni motiv da što brže stigne iz tačke A u tačku B, proći će tim putem, ne mora primijetiti ništa. Ništa ga ne mora ponijet. Ali mi, recimo, znamo da tamo dolje, negdje niže, kad se prođe Malovan pa na lijevu stranu, mi znamo da bi tu negdje moralo da bude to tzv. pusto polje. To je jedan mali dijelić Kupreškog polja. A u tom pusto polju, tumulus broj 16. Tu negdje on mora biti.

A šta je tumulus broj 16? To je jedno od najveličanstvenijih otkrića u arheologiji Bosne i Hercegovine, koje vi sad tamo ne možete vidjeti. Ne možete vidjeti ništa. Koje je, naravno, u godinama tim i tim, sistematski obrađivao i obradio veliki bosanski historičar i arheolog Alojz Benac. O tom je objavio znanstvene izvještaje itd.  Radili su i neki njegovi nastavljači. A šta su ti tumulusi? Naravno, grobne humke nekih prastarih stanovnika tog područja. Prije tri ili četiri ili pet hiljada godina. Koga zanima, može u Livnu, u muzeju na Gorici vidjeti izložen taj jedan senzacionalni nalaz, jedan skelet jednog od takvih, tu pokopanih, sa senzacionalnim tadašnjim otkrićem.

Do tada se smatralo da je najstariji nalaz u Evropi, prethistorijski nalaz tkanine, negdje gore iz sjeverne Njemačke, ne znam tačno. Ovdje je ustanovljeno da je nalaz tkanine, i to vrlo raskošno pravljene, stariji od toga. Dakle, za sada službeno najstariji u Evropi. To sve pričam samo zbog jednog detalja. Te grobnice su pravljene vrlo sofisticirano, da sad ne opisujem sve, ali jedan od detalja te sofisticiranosti je i to da su pod pokojnika prostirali tkaninu i njegovu humku nadstirali travom koja raste endemski, samo tu. Sada ja dolazim na Ivin teren. Trava, vrlo ljuta, jaka, trava koja raste na tim visinama gore, ona se latinski zove Camelina sativa. A zašto Camelina sativa? Zato što ona ima svojstvo dugog očuvanja ostataka ljudskog korpusa.  I sad, zašto ja pričam sve to?

Pa mi sad dođemo tamo na pustopolje na tumulus broj 16  i mi tamo možemo ubrat Camelinu sativu, kojoj, očito uopće nije važno to što smo mi tu, jer ona je tu već pet hiljada godina. E, ta perspektiva subspecije, to je nešto što čovjeka na takvim mjestima, na takvim mjestima čovjek tu perspektivu više ne doživljava cerebralno, racionalno. Ona ga prožime svega. Onda ti si u jednom trenutku ta Camelina sativa, mislim. To je neizbježno ako čovjek ima malo te osjetljivosti. I takvih primjera neću reći da nailazite na njih na svakom koraku, ali ako se uživljavate u prostor, u ambijent, otkriva vam se on na mnogim mjestima upravo ovako.

​

Ikavska zemlja

​

Milan Soklić: Zašto se knjige zove ikavski? Jer mi smo to propustili, a to je naslov knjige, pogotovo za strance koji su ovdje, to je potpuna nepoznanica o čemu se radi.

​

Ivan Lovrenović: Svjestan sam te teškoće i to će tako ostati. Ali, iznutra gledajući, ikavski zemljopis, a tu je ključna riječ i zemljopis, i to je važno. Ali, ikavski zašto? Ikavski zemljopis, naslov i ikavica

Ikavski zašto? Prvo zato što, vrlo konkretno, tehnički, ogromni 90 posto dijela krajeva koje smo mi ovdje u ovoj knjizi obišli i zastupili su ikavski krajevi. Ali tu sad ima kvaka. I prije, a pogotovo u današnjim osiromašenim vremenima, kad se kaže ikavski, to se uglavnom misli, ako govorimo o Bosni, da ne idemo preko granice u Hrvatsku, to se uglavnom misli, to su neki tamo Hrvati katolici, oni to govore nešto ikavsko, ali to je zaostalo i to je već izumrlo i tako dalje. Sasvim suprotno. Ikavski kao jedan, skoro da kažem, kao jedan legitimni štokavski ideolekt je nešto daleko šire, dublje, šire i ukorjenjenije nego što je predstava da je samo nešto katolički i hrvatski. Najbolji primjer, koji su znali ljudi koji tamo žive, ali sve do nekih najnovijih istraživanja u znanosti se nije znalo, je fenomen da je cijela kupreška visoravan, koja je ikavska, osim Srba koji žive u Malovanu, koji su ijekavci. Ali onda idete malo kroz šumu, pa se popnete na Vukovsko, koje je dio Kupreškog polja: cijelo je srpsko, pravoslavno, svi govore ikavski. Ali potpuni, savršeni ikavski idiom. Dva lingvista Bosanska su prije deset godina objavili jednu studiju, koju usuđujem se, osim njihovih kolega lingvista ne zna niko u javnosti. A meni je fenomenalno zanimljivo, objavili su cijelu jednu studiju o srpskoj ikavici. Bazirajući je najviše na ovome Vukovskome, ali i drugi, ima malih nekih džepova i u Livanjskom polju, kod Srba i drugdje. Oni su pronašli da taj ikavizam Vukovskog polja nije stvar nekakvog mehaničkog preuzimanja od ovih Hrvata iz Kupresa, nego da je autohton. Jedan od najvećih srpskih antičkih filologa, Milan Budimir, velika figura, naprosto svjetsko ime iz antičke filologije i književnosti, rođen je u Mrkonjić Gradu, u mom gradu, od oca, ne znam kako mu se zvaše, i od majke Jovanke. Otac mu je bio mrkonjićki Srbin, trgovac, dobrostojeći. I sad, u neko doba, kada je Budimir već star i ispisuje neke svoje pomalo autobiografske bilješke, on piše ovako, otprilike: Odakle moj interes za filologiju? Vrlo jednostavno. Moj otac je govorio ijekavski. Moja majka Jovanka govorila je ikavski. I tu vam je sav odgovor. Očito je da njegova majka Jovanka, to nije rekao, ali to ja pretpostavljam, očito bila iz ovih krajeva, s Kupresa. Evo, recimo, to su te neke bosanske stvari, koje na prvi pogled mogu izgledati efemerne, nevažne, a meni su silno važne. I to sve pričam, da biste imali proširenje značenja ovog naslova, Ikavski zemljopis.

​

Govorenje o knjizi završilo je tako što je iz publike zamolila Lovrenovića da pročita jednu rečenicu iz pisma koje mu je uputio Bogdan Bogdanović iz Beča 10. 4. 2002., koje je objavljeno u knjizi. Ona glasi:

Ponekad mi se čini  da strašne drame ovog vremena zato i postoje da bi odelile  užase ljudske bede od lepote čovečnosti.